Naše priče

Dragi posjetioci bloga, ovdje cete moci citati nase price, nadamo se da ce vam se neka od njih dopasti. Napisite svoje misljenje, ako vam nije tesko :)

Dobro ili Zlo?

Posveta: Klasična pederska za S. J

Uvod.


Dobro ili zlo? Da li zaista postoje dvije strane koje se bore međusobno da zavladaju svijetom? Šta predstavlja jedna a šta druga strana? Koja od ove dvije strane će uspjeti u invaziji osvajanja ljudskih srca? Negdje daleko se vodi borba između ove dvije strane. Daleko od Zemlje i običnih ljudi. Na mjestu gdje nije sve tako obično već je začinjeno svijetom magije...

1.    poglavlje

„Potreban nam je. Pobjediti zlo ne možemo bez njegovog prisustva.
On ima nešto što nijedan stanovnik planete Kirar nema. Poseban je... Derek je ono što nam treba. „
„Uradićemo sve što je u našoj moći da ga dovedemo.“ –vojnik Everson je bio spreman na još jedan zadatak koji je bilo poprilično teško ispuniti.
„I bolje bi vam bilo!“ –Simona, vođa svih vojnika i bića koja su se borila da pobijede Zlo ovde na planeti Kiraru, bila je zadovoljna poslušnošću ovog vojnika.
Planeta Kirar je označavala Dobro. Još prije tri vijeka je napravljena ta podjela. Zlo takođe postoji ali mora biti uništeno pod svaku cijenu. Kako bi svijetom zavladao mir i kako ga niko ne bi mogao narušiti.
Sa druge strane na planeti Notiks, zli Benefit obraćao se svojim slugama.
„Ne dozvolite da ga dovedu. Ako se on pridruži planeti Kirar, bićemo poraženi! Krećite! Spriječite ih da ga dovedu.“
Na planeti Zemlji se vodio sasvim normalan život. Svi su bili podjednaki ali se samo jedna osoba izdvajala od ostalih ali da toga nije ni bila svjesna...

„Želim da radim nešto opasno. Nešto što je zabranjeno i što ne bih trebao raditi. Želim da se desi nešto zanimljivo u mom životu. Da budem poseban a ne samo običan štreber koga svi mrze.
Derek je sebe smatrao za sasvim običnog sedamnaestogodišnjeg dečka. Nije imao prijatelje, osobe koje su ga voljele takvog kakav jeste. Dane je provodio na poprilično dosadan način. Sa knjigom u rukama ili crtajući mitološka bića poput čarobnjaka i vila. Njegovi roditelji su često govorili da je zbog toga običan pubertetlija.
„Daj Derek, prestani crtati ta neobične planete i bića koja ne postoje!“ –majka mu je često govorila dok ga je gledala kako uživa crtajući vatrene kugle koje izbacuju čarobnjaci iz svog dlana. Muka mu je bilo od ljudi koji ga okružuju i često bi sanjario o nekoj drugoj planeti. Planeti posebnih ljudi. Gdje nije sve dosadno kao ovdje u Majamiu. Vrlo često su mu se javljali takvi snovi što ga je iz dana u dan sve više fasciniralo.

„Diži se spavalice! Vrijeme je za školu.“ –Derek se lijeno digao sa kreveta i spremio za još jedno užasno jutro.
Ubukao je pomalo staromodnu gardarobu, ali mu nije stalo do svog izgleda kao ni do mišljenja osoba iz njegove škole. Međutim ovoga jutra nije sve bilo uobičajno. Ovo jutro je bilo posebno. Dok je išao kroz uzanu ulicu prema školi put su mu prepriječili ljudi koje nije poznavao. Pokušao je napraviti korak naprijed ali su ga oni spretno zaustavili ošamutivši ga željeznom šipkom. Poslije toga ništa nije osjetio, osim toga da polako pada u tamu ili možda u njegovom slučaju svjetlost.

2.    poglavlje

Sve mu je djelovalo nekako čudno kada se poslije dužeg vremenskog perioda probudio iz kome. Iako nije vidio najbolje mogao je osjetiti promjenu u vazduhu koji je bio pomalo čudan. Namrštio se pokušavajući da pogleda šta ga okružuje. Nije uspjeo. Sve oko njega je maglilo i polako se počeo zabrinjavati za svoj vid. Neko je naglo otvorio vrata i jako udarajući od pod došetao do polumrtvog Dereka.
„Ne smijemo ga izgubiti. To bi bila propast naše planete.“ –dubok glas je razgovarao sa nekim ko je očigledno stajao kraj vrata.
„Da, on nam jedini može pomoći. Jesi li svjestan da će nas Loren ubiti ako mu se nešto desi.“ –glas je zvučao zabrinuto.
Derek koji je još uvijek ležao ne mogavši se pomjeriti je silno pokušavao dati neke znake života. Istog momenta je želio objašnjenje. Gdje se nalazi?! Ko su ovi ljudi ?!
Objašnjenje nije dobio ni nakon pola sata ležanja u istom položaju.
„Izađite.“ –ženski glas ga je napomenuo da nije sam u prostoriji te se potrudio da pomno prati ostala dešavanja u prostoriji.
Bez riječi dvojica muškaraca su izašla iz prostorije.
„Znam da si živ. Prosto je nemoguće da neko kao što si ti može umrijeti. Ti si horbid kakav se javlja jednom u 3 vijeka. Sada samo zaželi da prestane tvoja paraliza i to će se kroz nekoliko sekundi dogoditi.“ –sad je bio potpuno siguran da je ovo jedan od njegovih uobičajnih snova ali je morao priznati da djeluje stvarno.
„Uradi to!“ –Loren je povisila glas te je sada zvučala kao stroga učiteljica kakvom je svi smatraju.
U momentu je zaželio da se probudi iz ovog košmara.
„Želim da prestane paraliza.“ –koncentrisao se na samo jednu rečenicu.
„Sada pokušaj pomjeriti ruku.“ –davala mu je uputstva kojih se on pridržavao.
Zaista se desilo ono što je rekla Loren. Njegova ruka je lagano zadrhtala. Zatim se koncentrisao na vid i uskoro je mogao vidjeti fascinirajući prizor.
Prvo što je ugledao bile su crvene oči žene srednjih godina. Lice joj je bilo čisto i zategnuto. U nevjerici je gledao prizor koji ga je okruživao. Sto za eksperimente na kojima je bilo bezbroj bočica sa nazivima supstanci na jeziku njemu nerazumljivom, zatim veliki kotao za pravljenje istih supstanci. Nije mogao doći sebi dok je gledao prostoriju iz njegovih snova. Velika statua zmaja je iz svojih usta izbacivala plamen vatre. Sve je bilo potpuno savršeno i nikako nije izgledala kao soba kakvu on ima.
„Šta se dešava? Gdje sam? Ko si ti ?“ –bombardovao je pitanjima.
„Na planeti si Kirar. Ovo je sada tvoj novi novi dom. Potreban si nam kako bismo savladali Zlo i Benefita, oni imaju zasebnu planetu. Ti si osoba koja nam je nužno potrebna. Tvoja vrsta se horbid i prosto je najmoćnija, imaš moći kakve niko nema i najjači si od svih na planeti. Nadam se da sam ti donekle pomogla.“ –zasigurno mu je odmagala jer tek sada mu ništa nije bilo jasno.
„To nije mo...moguće. Ja...Ja nemam mo...moći.“ –glas mu je drhtao te je jedva izgovorio rečenicu.
„Ne budi tako siguran.“ –došetala je do velikog stola uzevši bočicu sa natpisom pržitelj. Ne davši mu vremena da se pripremi na ono što ga očekuje prosula je čitavu bočicu na njegovu ruku. Tekućina je odmah djelovala. Pržila je njegovu kožu i bol je bila nepodnošljiva.
„Učini da bol prestane!“ –derala se na njega.
Skoncentrisao se na ruku silno želeći da nepodnošljiva bol prestane. Zadrhtao je vidjevši da mu je ruka potpuno zdrava, da nema opekutina i da je bol prestala. Polako je počeo da vjeruje u ono što mu je Loren rekla. Sada je neko za koga se vrijedi boriti. Neko ko je bio jak. Ko se mogao obračunati sa Zlom. Osoba koja je bila iznad svih...

3.    poglavlje

„Možete izaći.“ –Derek koji se sasvim pomirio sa činjenicom da je horbid naredio je slugama koje su ga upoznale sa svim predmetima u njegovoj sobi. Bio je više nego zadovoljan. Istraživao je o svojim moćima i isprobavao do koje granice mogu da idu. Shvatio je da je veoma jak u svakom smislu te riječi. Šetao je po svojoj sobi po ko zna koji put israživajući šta se sve nalazi u njoj. Želio je da izađe izvan i vidi šta se dešava iza ovih vrata. Nekoliko vojnika su vješto upravljali vatrom koju su sami proizveli. Hodnik je bio sav u zlatu kao i veći dio Derekove sobe. Hodajući kroz dugi hodnik začuo je grub glas i nekoliko udaraca bičem. Pročitao je naziv na vratima i zakoračio unazad. Soba za mučenje.. Vrata su bila odškrinuta i nemogavši obuzdati znatiželju provirio je unutra. Visok i krupan vojnik je bičem udarao djevojku koja je bila previše nemoćna da bi se odbranila. Iako je bila posve izmučena i prljava, izgledala je prelijepo. Mogla se vidjeti bol u njenim očima ali i pored toga nije ispustila ni jednu jedni suzu. Grlo mu se steglo gledajući ovaj prizor pa je ne pomišljajući kakve to posljedice donosi ušetao u ovu prostoriju.
„Šta radite? Ostavite je na miru!“ –proderao se.
„Dobar dan gospodine.“ –blago se naklonio i nastavio.
„Tvrdi da je beskućnica ali mi želimo da se uvjerimo da nije opasna. Ako želite da je pustimo...“
„Insistiram da je pustite. Pođi samnom.“ –glas mu je bio pun samopouzdanja i djevojci koja je još uvjek sjedila na podu pokazao je prema vratima. Nesigurno je ustala i krenula za njim. Uveo ju je na sobu i rekao joj da sjedne na krevet što je ona uradila nepobunivši se.
„Hvala ti.“ –rekla je tihim glasom nakon petominutne ćutnje.
„Nema na čemu. Postpupili su užasno.“ –ljutito je rekao.
„Ubiće me. Moj život je užasan...“ –rekla je ovoga puta gušeći se u sopstevenim suzama.
„Naravno da te neće ubiti. Znaš, i ja sam mislio da mi je život užasan, ali sada mi se čini da i nije tako loš. Mislim da bi trebala početi vjerovati da će i tvoj biti znatno bolji. Možda već sutra. –pokušao ju je utješiti.
„Nema nade za mene.“ –ubjeđeno je govorila.
Prišao je i zagrlio je. I sam se začudio tim što je uradila. Bila je tako krhka pod njegovim rukama. Pogledala ga je vidno iznenađena. Imala je tako divne oči, svijetle kao nebo i beskrajno prijatne. Mogao bi satima gledati u njih.
„Zašto ovo radiš? Ja sam grozna osoba.“ –suza joj je ponovo potekla niz rumen obraz.
„Mislim da si najbolja osoba koju sam upoznao do sada.“ –uradio je nešto što ga je još više iznenadilo. Poljubio ju je u pune usne i nije se pokajao zbog toga. Zbunjeno ga je pogledala ne pokušavajući da se opire. Ovo je bilo potpuno strano osjećanje u njegovom životu. Nešto što nije mogao objasniti sebi. Da li se on to zaljubio u osobu koju i ne poznaje?

4.    poglavlje

„Gdje ću ostati. Bojim se da me neće primiti na svoju planetu. Ne bi rizikovali, možda sam previše opasna.“ –već neko vrijeme su pričali sjedeći na velikom krevetu.
„Siguran sam da će te primiti. Znaš, bojim se da se od sada svi prilagođavaju mojoj volji.“ –postiđeno ga je gledala te spustila pogled nakon par sekundi.
„Ne bi trebao ovo da radiš. Ne bi trebao da me štitiš. Možda su u pravu, previše sam opasna.“
„Mislim da bi se i ti trebalo prilagoditi mojoj volji. A moja volja je da ostaneš.“
Prijalo mu je razgovarati sa njom. Činilo mu se da je ona jedina osoba kojoj bi se mogao povjeriti. Biće poput nje nikako ne može biti opasno i bio je spreman to dokazati svima.
„Znaš kako, smatram da bi mi trebala reći svoje ime.“ –rekao je na šta se ona nasmijala.
„Morin.“
„Drago mi je Morin, ja sam Derek.“ –rukovali su se i jedno drugo počastili toplim osmjegom.
Morin je bila ljupko stvorenje duge crne kose i dugih trepavica koje su joj isticale krupne oči. Prosto si je morao voljeti. Zračila je toplinom i za Dereka je bila nešto posebno. Derek je bio visok, nije bio pretjerano krupan ali se moglo reći da je fino građen. Imao je smeđu kosu gotovo ošišanu na ćelavo. Bio je zaista dobar, uvjek spreman svakom pomoći iako to niko nije znao cjeniti. Morin je zaista znala cjeniti, sviđala se Dereku a i on se sviđao njoj. Činili su savršen tim...

5.    poglavlje
„Derek, uskoro trebamo učiniti prvi korak u razaranju Zla. To bi trebalo da bude uskoro. Vrijeme je da počnemo smišljati planove.“ –Loren se obratila Dereku dok je bio u svojoj sobi.

U 14 časova je velika priprema. Stanovnici Kirara će doći i nastojati da se pripreme za veliki okršaj. Derek je šetao po svojoj prostoriji izučavajući knjige i nastojaći da napravi nekoliko smrtonosnih napitaka. Morin mu je pravila društvo.
„Jeste li odlučili kako ćete ih napasti?“ –upitala ga je dok se on unjeo u pravljenju supstanci.
„Ispalićemo vatrene bombe na njihovu planetu. Sve će biti sravljeno. Napravili smo mašineriju uz pomoć koje ćemo moći stići i sve to obaviti sa velike visine. Nadam se da nas neće spriječiti u ovome. Naša posjeta bi trebala biti neočekivana. Ukoliko i oni budu imali neki plan moraćemo se spustiti na Notiks i suočiti se međusobno uz pomoć moći.“ –objašnjavao je plan koji su smišljali čitavo popodne.
„Kada krećete u napad?“ –upitala je sa tugom u očima.
„Sve je spremno.“ –trebali bismo krenuti sutra ukoliko sve bude teklo po planu.
„Već sutra? Derek, ne želim da te izgubim.“
Njih dvoje su se međusobno zavoljeli za ovo kratko vrijeme.
„Znaš da se to neće dogoditi. Ti ostaješ ovdje. Naredio sam da se brinu o tebi. Vratiću se.“ –dao joj je mali broš kao znak sjećanja ukoliko nešto ne krene po planu.
„Nisam trebala doći ovdje. Uvalila sam se u nevolju ali sam bila primorana.“ –Morin je poslije nekoliko dana provedenih u Kiraru bila jako prisna sa Derekom. Često je izgledala kao da želi da mu se otvori ali joj je bilo jako teško, te je brzo odustala od te ideje.
„Bojim se da te ne shvatam najbolje.“
„Derek ti si tako divna osoba, jedini me razumiješ i jednostavno si poseban.“ –zaista je to mislila. Iz dana u dan joj se sve više sviđao.
Ali Morin nije bila sasvim sigurna ovdje u Kiraru. Nosila je u sebi tajnu koju nije smjela odati nikome pa čak ni Dereku u koga je imala najviše povjerenja.
„Derek, da li ćeš me zaista razumiti? Bojim se ovih ljudi... Znam da su spremni da me ubiju. Zaslužila sam to.“ –riječi koje je izgovorila poprilično su iznenadile Dereka.
„Šta te muči, meni možeš sve da kažeš ?“ –prišao je poljubivši je.
Sviđale su mu se njene pune usne.
„Derek, ja sam kćerka Benefita, vođe Notiksa...“

6.    poglavlje

Derek je napravio korak unazad. Noge su mu počele klecati. Riječi koje je izgovorila su ga potpuno šokirale. Krenuo je ka vratima kako bi pozvao stražu ali ga je ona zaustavila.
„Otac me je poslao ovdje, da te ubijem. Ali nipošto to ne bih uradila.“
„Glumila si...Svo vrijeme si glumila.“ –derao se na nju.
„Ne, to je bilo protiv moje volje. Ti si jedina osoba koju zaista volim. Molim te nemoj me ostavljati. „ –plakala je.
Mrzila je sebe kao i svog oca Benefita koji ju je natjerao da dođe ovdje. Znala je da je nije voljeo već je samo iskorištavao za svoje prljave planove.
„Morin,  da li me voliš? Da li si svo vrijeme samo glumila da ti je stalo?“ –plašio se njenom odgovora.
„Više od svog života!“ prišla mu je zagrlivši ga ona istinski, kako je samo ona znala.
„Ne smiju saznati, ubiće te! –nervozno je šetao po prostoriji.
„Možda je tako najbolje. –glas joj je pucao i jedva se suzdržavala da ne zaplače.
„Mi se borimo protiv zla. Borimo se protiv tvog oca... Protiv tebe.“ –nije ništa odgovorila te su samo sjedili u tišini.
„Nećemo im dati da nas rastave Morin.“ –poljubio ju je u čelo.
„Obećavaš?“
„Obećavam“
Ali su se i jedno i drugo bojali da će prekršiti ovo obećanje. Jedno od njih bi trebalo da bude mrtvo kako bi se borba između Dobra i Zla zaista okončala...

Loren je ušetala u prostoriju za pripreme. Prostorija je bila ispunjena ljudima koji su željeli žrtvovati svoje živote kako bi pobjedili zlo. Vojnici su uvježbavali gađanje lukom i strijelom kao i moćnim oružjem sa smrtonosnim mecima. Derek je takođe napredova. Iz dana u dan je otkrivao koliko moći posjeduje. Loren mu je prišla dok je uz pomoć uma uništavao predmete.
„Derek, potreban si nam.“ –rukom mu je pokazala prema jednoj prostoriji.
„Šta se desilo? Nešto je iskrslo?“ –napravio je pauzu okrećući se prema njoj.

Ušli su u prostoriju koja je bila potpuno prazna. Nije se ništa čulo osim njihovog disanja.
„Ti si jedina osoba koja ovo može uraditi. Treba da gledaš u budućnost i da dobiješ viziju o tome šta Benefit i ostali sada rade. Tako ćemo moći pronaći pravi trenutak da ih napadnemo.“ –bila je sasvim sigurna da je u stanju da to uradi.
Derek je najmoćnija osoba u Kiraru pa mu to ne bi trebalo predstavljati prepreku.
„Bojim se da nisam sposoban to da uradim. Zaista to mislim.“ –bio je svjestan da je moćan ali definitivno nije znao na koji način može gledati u budućnost i otkriti šta smjera Benefit da bi uništio njihovu planetu.
„Moraš pokušati.“ –strogo ga je pogledala.
Odlučio je uraditi sve kao i prvi put kada je otkrio svoje moći.
Duboko je udahnuo koncetrišući se. Pokušao je doprijeti na planetu Notiks i u misli okrutnog Benefita. Glavom su mu kružile razne misli kojih se pokušao otarasiti.
Njegovi rodilji... Nedostajali su mu. Šta se sada dešava na Zemlji? Da li je iko primjetio da je on nestao? Morao je priznati da mu se ovdje više svidjelo i da ne želi da ode. Ovdje ima Morin koji ne želi nipošto da ostavi. Previše je vezan za nju i voli je svim srcem. Kao nikoga do sada.
Ponovo je udahnuo ovoga puta izbacujući sve misli. Uspjelo mu je. Vizija je dospjela do njegove glave te je šokirano zaustio.
„Dolaze... Da unište našu planetu.“

7.    poglavlje

U viziji je jadno vidio Benefita kako predvodi naoružanu vojsku koja je krenula u napad njihove planete.
„Kako je to moguće?“ –Loren mu se objasnila puna bijesa.
Nije mogla podnijeti činjenicu da nisu spemni za okršaj.
„Idi i obavjesti ostale da se spreme za borbu. Nemam vremena. Kreći!“ –Derek se ustao i stavio u dzep nekoliko bočica otrovnih napitaka. Zatim je nastojao prekontrolisati svoje moći. Napravio je par vatrenih kugli i poslao ih prema zidu. Ovo mu je zaista dobro išlo. Kao i pomjeranje i uništavanje predmeta uz pomoć uma. Nekoliko androida su izašli u hodnik. Služili su kao oružje za borbu. Izbacivali su smrtonosne vodene mjehure i svojim izgledom podsjećali na obične ljude. Derek je mogao također uz pomoć misli napraviti zaštitni zid koji nisu mogli uništiti protinici. Tim štitom je mogao zaštititi sve one koji se bore protiv Zla.
Iz razmišljanja ga je trzla jaka buka.
„Stigli su.“ –ljudi su izlazili na veliko polje.
Benefitova vojska im se sigurnim koracima približavala. Za nekoliko minuta su svi bili spremni za borbu. Sam Benefit se držao po strani dok su se njegovi vojnici borili na smrt. Krv je lila na sve strane. Derek je nastojao zaštititi vojnike sa Kirara. Neki se nisu mogli izbaviti te su dospjeli u nemilosrdne ruke protivnika. Ušao je u misli nekoliko vojnika i učinio da duševno pate te umru za par sekundi. Uskoro je zeleno polje bilo gotovo natopljeno krvlju. Loren je uspjela onesposobiti samog Benefita te se nije mogao kretati. Odlučila ga je posljednjeg ubiti te učiniti da pati.
„Tvoja planeta je uništena dragi Benefite.“ –Loren se derala na sav glas kada je pao i posljednji vojnik. Ovo je bila njegova najveća sramota. Ostao je potpuno sam bez ijednog bića sa njegove planete.
Odupirao se magiji koju je Loren postavila te se počeo približavati ostalim bićima sa Kirara.
„Možda me jeste uništili, ali ste u mojim očima ispali jako naivni i glupi. Morin , istupi draga kćerko.“ –blago se osmjehnuo zadovoljan što ih je nadmudrio.
Morin je nesigurno prišla. Svo vrijeme je posmatrala borbu. Oči su joj napunile gorke suze te je posljednji put prišla Dereku šapnuvši mu na uho:
„Volim te. Zauvjek.“
Zatim je nemoćno došetala do oca uvidjevši da za nju nema mjesta na Kiraru.
Benefit je pao mrtav. Loren je priuštila sebi to zadovoljstvo i ubila ga.
„Ti si kriv! Kako si joj mogao vjerovati?! „ –Loren se derala na Dereka.
„Nije ona kriva. Može ostati na našoj planeti.“ –bojao se da neće prihvatiti njegovu želju.
„Moraš je ubiti. Odmah! Uradi to sa ovom strijelom ako ne želiš da bude bolno. Olakšaj joj smrt. Dok ne umre posljednji stanovnik Notiksa Zlo neće biti poraženo. Uradi to! Inače nećeš živjeti ni ti ni ona.“ –Loren se derala na njega.
Derek je podigao luk naciljavši prema Morin.
„Uradi to! Inače ćeš se vratiti na Zemlju, a znam da to ne želiš! Ona je prevarant.“
Ali nije bila.
Sviđao mu se život ovdje. Ovo je bilo jedino mjesto na kome se osjećao moćno. U ovom trenutku definitivno nije mogao donjeti pravu odluku.
„Znaš kako kažu Dobro uvjek pobjedjuje Zlo. –rekao je ispalivši strijelu prema njoj dok mu je suza polako klizila niz obraz.

The End!♥

By: Deadly Fighter.



 Mjesečeva kći

Prvi Dio.

Gledala sam ga očima punim čežnje. Bio mi je tako blizu ali opet tako daleko. Izgledao je tako moćno i privlačno iz moje perspektive. Željela sam ga. Toliko sam ga jako željela. Ovaj osjećaj mi je bio poprilično poznat. Izgledao je kao scena iz moje prošlosti. Mala Moon želi najmoderniju lutku ali ne može je dobiti, zato što staratelji iz doma smatraju da ih već ima previše. Ali odustala sam brzo od te igračke. Nijedna me igračka više nije zanimala. Postalo mi je dosadno željeti stvari koje sva djeca žele. Igračke... Mene je još kao malu privlačilo nešto drugo. Nešto što mi niko nije mogao priuštiti. Znala sam to. Ali ipak sam to svim srcem željela. A što želim ja to i dobijem. Uvjek.


1.    poglavlje

„Šta ima tako posebno u njemu?“ –začula sam Night-ov glas iza sebe.
Kao i obično nisam se obazirala. Nije me zanimalo šta se dešava oko mene u tom trenutku. To je bio jedini dio dana u kome sam u potpunosti uživala. Moje uživanje se sastojalo od toga što bih hipnotisano gledala u nebu.
„Pun je mjesec večeras“-
„Primjetio sam to.“- šaljivo je rekao.
Night je bio tip osobe koji je znao za šalu. U svakom trenutku je mogao da me nasmije. Svih ovih godina, on je jedina osoba sa kojom sam ostvarila normalnu komunikaciju. Naime, zajedno smo odrasli u domu. Ja sam kao beba dospjela ispred vrata doma za nezbrinutu djecu, a Night je došao ovde kada je imao 7 godina. Koliko sam saznala iz njegovih priča, roditelji su mu poginuli u saobraćajnoj nesreći. Budući da niko iz njegove porodice nije želio preuzeti odgovornost odgajanja sedmogodišnjeg dječaka, poslali su ga ovdje. Ljudi ovde ponekad mogu biti odvratni, u pravom smislu te riječi. Sjećam se da niko nije obraćao pažnju na Night-a, sem u slučajevima kada bi ga zadirkivali. Odmah mi se Night dopao. Zato što sam znala da je poseban. Baš kao i ja. Ali on je tu posebnost nekako uvjek držao sa strane. Nas dvoje smo dosta slični. Činimo savršen tim. Često bi se voljeli povlačiti u sebe. To nas je ispunjavalo. U slučajevima kada smo bili odvojeni jedni od drugog, ponovo nismo bili sami. On je imao zvijezde dok je moj prijatelj bio mjesec. Naše srodne duše. Na neki način nas je to spajalo. Za sve ljude oko sebe smo predstavljali potpune čudake, ali nama je to bilo normalno. Voljeli smo to što smo drugačiji iako nam to nije bilo od koristi u životu.
„Ponoć će uskoro“ – primjetila sam.
„Da.“
„Jesi li srećan što idemo sutra odavde?“-
„Hm. Definiši mi to srećan! Srećan sam što više neću biti okružen ljudima koji će me posmatrati kao čudaka ali opet sa druge strane me ne raduje činjenica što neću imati siguran krov nad glavom.“
„Mi imamo gdje otići“
„Moon. Da li si nekada pomislila da je sve ovo zabluda. Da jednostavno čitav život živimo u zabludi?“
Pametno sam ćutala. Nisam željela ništa odgovoriti. I sama sam pomišljala na to. Šta ako zaista jeste sve ovo zabluda? Često sam se pitala.
„Nema zvijezda“
„Nemoj da skrećeš sa  teme, uvjek to radiš.“
„Šta želiš da ti kažem!“- proderala sam se što ga je zaprepastilo.
„Da je to sve čista zabluda i mi smo čudaci kakvi nas svi smatraju. Ne želim ti to reći Night jer i sam znaš da punim srcem vjerujem u ovo. Znam da je sve onako kako sam zamislila i da će sve biti kako želim da bude.“
Po prvi put sam se osjećala ovako izgubljeno. Nisam znala šta da radim. Prišao je zagrlivši me. Koliko god sam to željala prikriti osjećala sam se sigurno u njegovom zagrljaju. Voljela sam ga, a sa druge strane znam da je i on voljeo mene. Nisam mu to htjela priznati barem ne još uvjek.
„Šta ti očekuješ?“
„Očekujem da će doći po nas.“ Osamnaest godina čekamo da se nešto desi, svaki dan nam je prolazio u isčekivanju. Već godina sanjamo isti san. Kako se budimo na nekom drugom mjestu. Mjesto koje defenitivno ne liči na našu planetu. Zajedno smo. Držimo se za ruku. Ali onda sve nekako bez razloga postaje mračno i ostajemo sami. On sa svojim mislima a ja sa svojim. Ne vidim ga, ne vidi ni on mene.
Čudno je što se taj san iznova i iznova ponavlja, svaku noć na pun mjesec. Čvrsto me je stisnuo poljubivši me u čelo. Na momenat sam odvojila pogled od mjeseca pogledavši u njegove plave oči. Night je imao prelijepe svijetlo-plave oči koje definitivno nijednu djevojku nisu ostavljale ravnodušnom. Kažu da su oči ogledalo duše. U njegovim se mogla vidjeti čistina. Moje oči su bile tamne. Nisam ni željela pomisliti šta se moglo protumačiti na osnovu mojih očiju. Kakvu ja to dušu imam?
„Ne želim da te izgubim, Night.“- osmjehom je istakao svoje smijavice.
„Znaš da me nećeš izgubiti.“
„Bojim se. Koliko god priželjkivala da odem tamo gore, bojim se da ću te izgubiti. Ako se onaj san ostvari...“
„Znaš da neće. Zajedno smo u ovome.“
„Nadam se.“
Često kada bi bio pun mjesec izbjegavali smo da spavamo, ali često bi nas umor savladao. I ponovo bismo se susreli sa tim snom.
„Želim te. Želim te, Moon. Želim te sad.“ –šapnuo  mi je na uho.
„Ne.“ –izmakla sam se.
„Zašto ne? Znam da i ti to želiš.“
„Night...“
„Znam. Rećeš mi isto kao i svaki put,da nije pravi trenutak. Kada će biti Moon, samo mi reci kada će biti“
Ćutala sam. To sam obično radila kada nisam znala šta da kažem jer bi svaka moja riječ bila suvišna. Izmakla sam se premjestivši se na kraj klupe. Nezadovoljno je slegnuo ramenima.
„Kasno je. Ideš li u sobu?“ –ustao se.
„Za koji minut“ –klimnula sam.
Nastavila sam gledati u mjesec. Izgledao mi je tako blizu. Čak sam ga povremeno kažiprstom doticala. Ja, doduše nisam osjećala ništa, za njega ne znam. Suza mi je kanula iz oka i spustila mi se niz obraze. Kakav ja to život živim?! Ne mogu da budem sa muškarcem koga volim. Zato što... Zato što se bojim da ga ne izgubim. Sutra mi je osamnaesti rođendan a za svojih osamnaest godina nisam postigla ništa. Baš ništa. Čitav život sjedim u dvorištu i buljim u mjesec. Ne znam čak ni ko sam. Ko su mi roditelji. Moja porodica... Ko sam ja uopšte? Čime sam zaslužila da kao beba budem bačena ispred nečijih vrata i da čitav život živim od nečije milosti. Kome treba ovakav život?! Ustala sam se još jednom uputivši pogled ka nebu.
„Odustajem. Ja odustajem.“


Lagano sam otvorila vrata od njegove sobe. Dočekao me je potpuni mrak. Primjetila sam da je utonuo u duboki san. Na prstima sam došetala do kreveta dok je pod iritantno pucketao pod mojim nogama.
„Night.“ –tiho sam ga zovnula.
Ušunjala sam se ispod pokrivača.
„Night.“- prestrašeno je otvorio oči a zatim me sa zaprepašćenjem pogledao.
Približila sam se i tiho mu šapnula na uho.
„Tvoja sam.“
Zamjetila sam njegov osmjeh i sjaj u oku. Bridigao se a zatim me je neko vrijeme sa žudnjom posmatrao. Spustio je usne na moj vrat a zatim me je počeo strastveno ljubiti i u isto vrijeme mi otkopčavati dugme na košulji.

2.    poglavlje


„Sada je 08.00h. Vrijeme je da ustaneš“
Glas se ponovio.
„Sada je 08.00h. Vrijeme je da ustaneš“
Otvorila sam oči pogledavši na gore. Prostranstvo iznad mene je bilo potpuno bijelo. Začula sam ponovo ženski glas za koji nisam bila sigurna odakle dolazi.
„Sada je 08.00h. Vrijeme je da ustaneš“
Pridigla sam se zbunjeno pogledavši oko sebe. Sve oko mene je bilo bijelo. Bijeli zidovi, bijeli pod... Imala sam osjećaj kao da sam zaglavljena u kutiji.
Pogledala sam na desnu stranu u nadi da ću zateći golišavog Night-a kako spava. Nije ga bilo. Bila sam potpuno sama. Par puta sam pokušala da se uštinem u nadi da ću se probuditi, ali ništa, san se nastavio. Iako sam konstantno govorila sebi da je sve ovo samo san, bila sam prilično sigurna da je u pitanju java. Trznula sam se kada su se mehanički otvorila drvena vrata. Zgrnuvši bijeli čaršav sa sebe, natjerala sam se da se ustanem sa kreveta. Laganim koracima sam se uputila ka otvorenim vratima za koje nisam bila sigurna gdje vode. Našla sam se u uskom hodniku. Oko mene su bila vrata na kojima su bili natpisi. Definitivno nisam mogla ništa pročitati jer su to bili znakovi ne prepoznatljivi mom mozgu.
„10,9,8..“
Ponovo onaj isti ženski glas.
Izmakla sam se korak u nazad.
„...3,2,1.“
Odjednom su se vrata otvorila. Momentalno su počeli izlaziti ljudi čija lica nisam prepoznavala. Svako od njih je nosio bijeli mantil. Na glavi su imali zelene plastične kapa a na rukama plastične rukavice. Bilo ih je na hiljade i svi su se kretali prema velikim vratima na kraju hodnika. Uznemirenim pogledom sam pokušala da nađem Night-a u gomili, ali ga nije bilo. Niko od njih nije obraćao pažnju na mene. Svi su se ne zainteresovano kretali prema kraju hodnika. Bili su različite dobi. Bilo je dijece, tinejdzera ali najviše starijih ljudi. Niko nisakim nije pričao. Svi su izgledali kao da su hipnotisani. Mislim da...
„Aaa!“-prestrašeno sam uzviknula.
Muškarac sa maskom preko lica povukao me je nazad u sobu.
Zalupivši vrata za sobom, okrenuo se prema meni.
„Ko si...Night?“
Skinuvši masku shvatila sam da je to on te sam mu radosno pritrčala u zagrljaj.
Jako me je prigrlio a zatim počeo ubrzano da priča.
„Slušaj...Moraš da ideš. Ne smiju te vidjeti ovdje.
„Eej. Uspori! Šta se dešava? Gdje smo mi?“
Uzdahnuo je duboko a zatim pogledao na sat koji se nalazio na stočiću pored kreveta. Bilo je 08:15h.
Stavio je šake na moje obraze.
„Slušaj Moon. Nemamo baš puno vremena. Moraš da odeš odavde.“
„Odakle,gdje smo mi?“
„Na Mjesecu.“ -nastavio je.
„Ali ne zadugo jer moraš da odeš odavde. Ubiće te.“
„O čemu ti pričaš? Zašto bi me ubili?“
Uznemireno je ponovo pogledao na sat.
„Nemam vremena da ti sad' objašnjavam, ljubavi. Morasš da mi vjeruješ. Vjeruješ li mi?“
Klimnula sam glavom kao potvrdni znak.
„Sada kreni za ovim ljudima. Nemoj da pričaš nisakim čak ni u slučaju da ti se neko obrati. Na ulazu će te sačekati android. Pitaće za tvoje ime a zatim te analizirati. Reći ćeš da se zoveš Mjesečeva kći. Kada potvrdi tvoje podatke uputiće te da ideš pravo za ostalima, ali ti skreni desno. S desne strane ćeš primjetiti vrata na kojima su ispisane planete. Ući češ kroz vrata ne kojima piše Zemlja.“
„Pregledamo prostorije.“-začuo se glas.
„Sranje.“ -ustao se uputivši posljednji pogled ka satu.
Prišao mi je poljubivši me u čelo.
„Bojim se.“ –tiho sam prošaptala.
„Nema razloga, samo uradi kako sam ti rekao. Zapamti, nemoj ni slučajno da ideš na lijevu stranu. Ni slučajno. Kada začuješ snažan udarac to je znak da treba da izađeš“
„Ali...“
„Volim te,Moon.“
Izjurio je napolje zatvorivši vrata za sobom.
„Volim i ja tebe.“
Par sekundi kasnije začula sam snažan udarac i otvorila vrata.
Osvrnula sam se oko sebe. U hodniku nije bilo nikoga.
„Night“- tiho sam ga zovnula.
Nije se odazivao. Krenula sam preva vratima na kraju hodinika. Zapazila sam mali polumjesec ispod koga su bili znakovi koje nisam mogla protumačiti. Primjetivši djevojku – android prišla sam joj.
„Ime?“
„Am...Mjesečeva kći“
Posmatrala me je par sekundi a zatim prinjela neku spravu sa kojom me je skenirala od glave do pete. Iz sprave je izašao papir koji mi je pao ispred noga. Na papiru mi je privukla pažnju moja slika. Dohvatila sam papir a zatim sam ga počela čitati.

Ime: Mjesečeva Kći.
Rođena: 21.12.xxxx Mjesec.
Živjela: 18 godina. Zemlja.
Staratelji : x
Biološki roditelji : Kralj i kraljica Mjeseca.

Kralj i kraljica Mjeseca? Prostor za njihovu sliku je bio prazan.
„Krenite pravo, hvala!“
Krenula sam par koraka unaprijed. Odmah sam uputila pogled na desno. Bio je u pravu. Tamo su bila vrata na kojima su ispisana imena planeta. Šta je toliko opasno na lijevoj strani? Okrenula sam se na lijevo. Bila su samo jedna vrata. Sa strana tih vrata su stajala dva visoka muškarca obučena u crno. Gledali su pravo u mene. Ono što me je fasciniralo je bio naziv na vratima.
„Njihovo Veličanstvo, Kralj i kraljica Mjeseca“

3.    poglavlje

„Samo ću provirati.“
Moja znatiželja mi nikada nije davala mira. Zgužvala sam papir u ruci i bacila ga na mermerni pod. Prišla sam i pozdravno klimnula glavom.
Šta sad? Šta sad?!
„Ja sam Mjesečeva Kći.“
U čudu su se zgledali, a zatim je ovaj visočiji i znatno krupniji prozborio.
„Njihovo Veličanstvo Vas očekuje.“
Zajedničkim snagama su otvorili vrata čekajući da uđem.
Našla sam se u potpunom mraku.
„Ima li koga?“- nisam dobila konkretan odgovor.
Negdje u daljini sam primjetila svjetlost pa sam opipavajući stvari se zaputila ka njoj.
„Moon.“- tihi glas me je dozvao.
Nedaleko od mene je stajala cura sa fenjerom u ruci.
„Prati me.“
Šta ja to radim? Ne smijem nikome da vjerujem.
Jedini izvor svjetlosti se počeo udaljavati pa sam bila prinuđena da krenem za njim. Nekoliko minuta sam trčala za njom kroz mrak a zatim se ona naglo zaustavila. Osvjetlila je obuću koja se nalazila ispred vrata. Pronađevši mali ključić otključala je vrata i zakačila fenjer pored njih. Ušla je unutra te sam krenula za njom.
„Zatvori vrata“
Poslušno sam to i uradila. Skinula je jaknu bacivši je na krevet i upitala se prema nečemu što me podsjećalo na frižider. Sada sam joj mnogo bolje mogla vidjeti lice.
Ona. Ona, je izgledala baš kao ja. Iste oči, nos, usne, duga crna kosa.
„Nema potrebe da se plašiš.“- rekla je primjetivši moje zbunjeno lice.
„Želiš li nešto da pojedeš?“
„Ne, mislim da sam u redu.“ –kratko sam odgovorila.
Zatvorila je frižider zatim se uputila ka meni. Stali smo jedna kraj druge.
„Potpuno smo iste.“ –zaključila je.
„Imaš li mjesec?“
„Ne.“ –izraz  lica joj se promjenio.
Spustila sam pogled.
„U tome i jeste poenta. Što ti imaš tu glupost na dlanu a ja ne.“
„Jesam li ja posebna zbog toga?“
Grohotom se nasmijala.
„Svi kažu da jesi.“ –sjela je na kauč prekrstivši pogled.
„Ima li on pečat?“
Razmislila sam na trenutak.
„Ko? Misliš Night? On ima na lijevom dlanu zvijezdu a ja na desnom mjesec.“
„Sjedi pored mene.“ –dozvala me je ka sebi.
„U redu sam.“
„Kako želiš“. –slegnula je ramenima.
Razgledala sam po prostoriji. Izgledala je kao neka pećina. Nije bilo prozora i jedini izvor svjetlost je predstavljala lampa na malom noćnom stočiću.
„Kako ću naći Night-a? Možeš li mi pomoći?“
Duboko je udahnula.
„Mogu, ali...“
„Šta ali?“
„Nije baš sigurno da u takvom stanju hodaš bilo gdje.“
Podigla sam obrvu.
„U kakvom stanju?“
Nasmijala se prišavši mi.
Bilo mi je tako čudno gledati osobu koja je ista kao ja. Stavila je ruku na moj trbuh zbog čega sam se trznula.
„Ti si trudna.“
Sklonila sam njenu ruku sa stomaka i odmakla se unazad.
„Nisam.“
„Pa šta misliš zašto ste ovdje? Zato što ste ti i tvoj momak zajebali situaciju. Spojili ste nespojivo. Mjesec i Zvijezde, oni nikada ne idu zajedno.
„Ali...“
„Mogla si normalno da živiš na Zemlji, ali ne! Ti si želila do dođeš na mjesec. Ti želiš da budeš na Mjesecu. Eto ti sada, sestro!“
„Sestro?“
„Da, dobro si čula. Mi smo blizankinje kao što se da primjetiti.“
„Ja...Ja ne znam šta da kažem.“
„Naravno da ne znaš.“
Prošetala je krug po sobi.
Blizankinje?! Šta se ovde dešava? Imam toliko pitanja za koja sigurno neču dobiti konkretan odgovor.
Gdje je Night?! Želim da ga vidim. Ne sviđa mi se ovde. Volila bih da nikada nisam ni pomislila da želim doći na mjesec. Želim da nađem Night-a i da se vratimo. Odmah!
„Odvedi me kod Night-a!“
„Ti to meni naređuješ?!“
„Molim te.“
„Prati me.“
Klimnula sam glavom i krenula za njom.

Još par jakih udaraca ga je potpuno ošamutilo. Nije se mogao pomjeriti iako se silno želio da ustane i pobjegne odavde. Misle su mu bile preokupirane samo jednom osobom. Moon. Gdje li je i šta radi?
„ Mislim da će to biti dovoljno za sada. Možeš odstupiti“ –kralj je naredio.
Prišao mu je dok je kraljica pomno posmatrala radnju koja se odvijala. Nije poznavala svoju kćerku ali je kao majka želila najbolje za svoju predstolonasljednjicu čak iako je to podrazumjevalo da ubije čovjeka koga voli.
„Nisi smio to uraditi sinko. Nikako. Znaš da Mjesec i Zvijezde ne idu zajedno. To što su tebe zvijezde poslale na Zemlju nije naša stvar. Trebao si se udaljiti od naše kćerke ali sada je kasno. Umrećeš.“


„Predpostavljam da će se ovaj razgovor neće baš srećno završiti tako da ću te čekati ispred vrata. U slučaju da bude potrebe za bijegom ja, kao krtica ovog mjesta, znam gdje otići.“
Mi možda jesmo fizički podsjećale jedna na drugu ali što se tiče karakternih osobina...
„Ubite ga!“
Prodorni glas iza vrata je prekinuo moje misli. Bez razmišljanja sam utrčala unutra. Prizor koji sam vidjela me je  potresao.
Night je bespomoćno ležao na podu dok je iznad njega stajao čovjek sa sjekirom.
„Stanite!“ –naredila sam.
Privukla sam pažnju starijem čoveku i ženi koji su sjedili na velikim foteljama. To su kralj i kraljica. Moji biološki roditelji.
„Mene trebate. Ne njega.“ –prišla sam pokazavši desnu ruku.
„Ja sam Moon. Mjesečeva kći.“

4.    poglavlje

Muškarac sa velikom krunom na glavi izgledao je bolesno. Imao je naborano čelo i velike podočnjake. Mogao bi imati oko 50-ak godina.
Žena je već bila sušta suprotnost. Bila je znatno mlađa. Duge crne lokne su joj pada preko grudi a kosa joj je bila tako njegovana, baš poput moje.
Obadvoje su imali one tamno plave prodorne oči. To zaista jesu moji roditelji. Čitav život zamišljam susret sa njim. Šta ću im reći? Kako ću se ponašati kada ih vidim? Sve je to u mojoj mašti izgledalo nekako drugačije.
Moji roditelji su kralj i kraljica Mjeseca, ali kako sam ja dospjela na Zemlju? Postoji toliko pitanja koje ih moram pitati i toliko odgovora koje moram dobiti.
Ali kako da komuniciram sa ljudima koji žele ubiti moju voljenu osobu a i mene.
Kraljica se ustala i prišla mi. Piljila je u mene ne znajući šta da laže. Sada je posmatrala moj dlan i primjetila sam kako joj se u momentu izraz lica promjenio.
„Kćeri.“
Bacila mi se u zagrljaj jako me stisnuvši.
Tako sam se osjećala sigurno u zagrljaju žene koju ne poznajem. Izmamila je osmijeh na mom licu.
„Da li ste vi zaista moji biološki roditelji?“
Zgledali su se a zatim sa osmijehom na licu klimnuli glavama.
Za trenutak mi je odvratila pažnju jedna misao. Night.
Bespomoćno je ležao na podu.
Lice mu je bilo potpuno krvavo i jedva nekako, sa polu zatvorenim kapcima, me je posmatrao.
„Night.“-dotrčala sam do njega.
„Šta ste mu uradili?“
„Odmakni se od njega. On nije za tebe.“
„Kao da vi znate šta je za mene. Naređujem da ga oslobodite. Pustite nas oboje, želimo se vratiti na Zemlju.“
„Ne.“-otac je uzviknuo naglo se ustavši-„Oslobodite ga se!“-naredio je.
Primjetila sam da nam prilazi čovjek sa sjekirom od maloprije te sam stisnula Nightovu ruku i zaklonila ga svojim tijelom.
„Moon.Sve će biti u redu. Pusti. Neka me ubiju.“
„Ne! Zašto? Zašto ga želite ubiti,šta vam je uradio?“
„Zaboga, on je naš ne prijatelj.“
„Možda vaš jeste ali moj nije.“
„Ti si Mjesec a on je Zvijezda, vi nikako ne idete zajedno.“-majka je rekla umirujućim tonom. Zvijezde su željele da se spojite protiv naše volje.“-nastavila je-„Pa su ga poslali da te pronađe. On nije znao za to ali mi ga ipak smatramo krivim. Ti si na Zemlju dospjela našom greškom. Prije osamnaest godina sam rodila dvije kćerke. Pošto je morala biti samo jedna prestolonaslednica morali smo da odbacimo drugi bebu. Bebu koja nije posebna. Budući da ste obadvije bile popunom iste, ne razmišljajući odbacili smo tebe. Kasnije smo shvatili da je to bila greška jer Midnight nije posebna već ti. Ona je beskorisna u svakom smislu.“
Sa velikom pažnjom sam pratila šta priča.
Midnight zaista jeste moja sestra blizankinja.
„A Night?“
„Njega su zijezde poslale“-otac se ukljucio u razgovor.-„Zeljele su samo jedno. Mir. Ali mi ne želimo mir. Mi želimo vječni rat između Mjeseca i Zvijezda. Ne postoji niko i ništa što bi nas zaustavilo.
„Pa čak i bebe.“-pomislila sam u sebi.
Oni ne znaju da sam trudna. Logično je jer prije par sati nisam ni ja znala.
Ne razumijem zašto bi me Midnight lagala. Ako je rekla da sam trudna, onda sigurno jesam. Samo ne znam da li je to dobro ili loše za mene.
Povukla sam Nighta za ruku pomogavši mu da ustane.
Na moje veliko iznenađenje kralj i kraljica nisu reagovali na to.
„Znaš da ćemo ga morati ubiti.“
„Možda, ali ako ubijete njega moraćete da ubijete i mene.“
Nasmijali su se i ne sluteći koji šok ih očekuje. Nešto što nisu ni slutili sve su prilike.
Uzdahnula sam duboko i stisnula Nightovu ruku dok je jedva stajao na nogama pridržavajući se za mene.
„Mama,tata..“-uputila sam im pogled.-„Ja sam trudna.“

5.    poglavlje

Našli su se u potpunom šoku što su dokazivali njihovi izrazi lica. Kralj je u momentu klecnuo koljenima a zatim bespomoćno pao na pod. Kraljica mu je prišla i brzo reagovala dozivajući stražu. U svemu ovome primjetila sam Midnight kako stoji na vratima. Ugledavši me dotrčala je do nas.
„Pomoći ću vam da odete odavde.“
Prebacila je jednu Nightovu ruku preko svog ramena dok sam ja to usto uradila sa njegovom drugom rukom. Put kojim smo išli mi je bio nepoznat jer nije bio isti kao onaj kojim sam došla ovamo. Trčali smo što smo brže mogli ali nas je Night-ova nemoć pomalo usporavala. Daleko u daljini sam čula kraljicin glas.
„Kralj je umro. Uhvatite ih svo troje!“ –zatim se čulo trčanje.
„Kako se možemo vratiti na Zemlju?“ –upitala sam.
„Radim na tome.“ –ironično je odgovorila.
Sada sam prepoznavala dio do koga smo došli. To je bila ona desna strana na koju sam trebala da idem.
„Pa, naravno! Kako se toga nisam sjetila?“ –sinula mi je ideja kada smo se približili vratima na kojima je pisalo Zemlja.
„Morate uskočiti unutra, to vam valjda neće biti problem.“
Otvorila nam je vrata. Sve što smo mogli vidjeti u prostoriji je bio potpuni mrak. Night i ja smo stajali  na pragu od vrata. Pogledala sam u Midnight uputivši joj pogled.
„Hvala ti. Ti definitivno nisi beskorisna.“
Uzvratila mi je osmjehom. Night je napokon uspjeo da dođe k' sebi.
„Sve će biti kao prije.“
Poljubio me je stavivši ruku na moj trbuh.
„Čuvaj je dobro.“ –zbunjeno sam ga pogledala.
Posljednje čega se sjećam je kako padam kroz mrak. Night stoji na vratima, gleda moj uznemirani pogled i pokazuje zvijezdu na svom lijevom dlanu... Sjećam se Nightovog lica jer mi je ono bilo centar svega u tom trenutku.
Zatim sve nestaje. Baš kao i u snu, ostajem sama u mraku. Potpuno sama...

The End!

By: Kraljica Vriska.

About this blog

Омогућава Blogger.

Blogger news

About