Mjesečeva kći
Prvi Dio.
Gledala sam ga očima punim čežnje.
Bio mi je tako blizu ali opet tako daleko. Izgledao je tako moćno i privlačno
iz moje perspektive. Željela sam ga. Toliko sam ga jako željela. Ovaj osjećaj
mi je bio poprilično poznat. Izgledao je kao scena iz moje prošlosti. Mala Moon
želi najmoderniju lutku ali ne može je dobiti, zato što staratelji iz doma
smatraju da ih već ima previše. Ali odustala sam brzo od te igračke. Nijedna me
igračka više nije zanimala. Postalo mi je dosadno željeti stvari koje sva djeca
žele. Igračke... Mene je još kao malu privlačilo nešto drugo. Nešto što mi niko
nije mogao priuštiti. Znala sam to. Ali ipak sam to svim srcem željela. A što
želim ja to i dobijem. Uvjek.
1. poglavlje
„Šta ima tako posebno u njemu?“ –začula
sam Night-ov glas iza sebe.
Kao i obično nisam se obazirala. Nije me zanimalo šta se
dešava oko mene u tom trenutku. To je bio jedini dio dana u kome sam u
potpunosti uživala. Moje uživanje se sastojalo od toga što bih hipnotisano
gledala u nebu.
„Pun je mjesec večeras“-
„Primjetio sam to.“- šaljivo je rekao.
Night je bio tip osobe koji je znao za šalu. U svakom
trenutku je mogao da me nasmije. Svih ovih godina, on je jedina osoba sa kojom sam ostvarila normalnu
komunikaciju. Naime, zajedno smo odrasli u domu. Ja sam kao beba dospjela
ispred vrata doma za nezbrinutu djecu,
a Night je došao ovde kada je imao 7 godina. Koliko sam saznala iz njegovih
priča, roditelji su mu poginuli u saobraćajnoj nesreći. Budući da niko iz
njegove porodice nije želio preuzeti odgovornost odgajanja sedmogodišnjeg
dječaka, poslali su ga ovdje. Ljudi ovde ponekad mogu biti odvratni, u pravom
smislu te riječi. Sjećam se da niko nije obraćao pažnju na Night-a, sem u
slučajevima kada bi ga zadirkivali. Odmah mi se Night dopao. Zato što sam znala
da je poseban. Baš kao i ja. Ali on je tu posebnost nekako uvjek držao sa
strane. Nas dvoje smo dosta slični. Činimo savršen tim. Često bi se voljeli
povlačiti u sebe. To nas je ispunjavalo. U slučajevima kada smo bili odvojeni
jedni od drugog, ponovo nismo bili sami. On je imao zvijezde dok je moj
prijatelj bio mjesec. Naše srodne duše. Na neki način nas je to spajalo. Za sve
ljude oko sebe smo predstavljali potpune čudake, ali nama je to bilo normalno.
Voljeli smo to što smo drugačiji iako nam to nije bilo od koristi u životu.
„Ponoć će uskoro“ – primjetila sam.
„Da.“
„Jesi li srećan što idemo sutra odavde?“-
„Hm. Definiši mi to srećan! Srećan sam što više neću biti
okružen ljudima koji će me posmatrati kao čudaka ali opet sa druge strane me ne
raduje činjenica što neću imati siguran krov nad glavom.“
„Mi imamo gdje otići“
„Moon. Da li si nekada pomislila da je sve ovo zabluda. Da
jednostavno čitav život živimo u zabludi?“
Pametno sam ćutala. Nisam željela ništa odgovoriti. I sama
sam pomišljala na to. Šta ako zaista jeste sve ovo zabluda? Često sam se
pitala.
„Nema zvijezda“
„Nemoj da skrećeš sa
teme, uvjek to radiš.“
„Šta želiš da ti kažem!“- proderala sam se što ga je
zaprepastilo.
„Da je to sve čista zabluda i mi smo čudaci kakvi nas svi
smatraju. Ne želim ti to reći Night jer i sam znaš da punim srcem vjerujem u
ovo. Znam da je sve onako kako sam zamislila i da će sve biti kako želim da
bude.“
Po prvi put sam se osjećala ovako izgubljeno. Nisam znala
šta da radim. Prišao je zagrlivši me. Koliko god sam to željala prikriti
osjećala sam se sigurno u njegovom zagrljaju. Voljela sam ga, a sa druge strane
znam da je i on voljeo mene. Nisam mu to htjela priznati barem ne još uvjek.
„Šta ti očekuješ?“
„Očekujem da će doći po nas.“ Osamnaest godina čekamo da se
nešto desi, svaki dan nam je prolazio u isčekivanju. Već godina sanjamo isti
san. Kako se budimo na nekom drugom mjestu. Mjesto koje defenitivno ne liči na
našu planetu. Zajedno smo. Držimo se za ruku. Ali onda sve nekako bez razloga postaje
mračno i ostajemo sami. On sa svojim mislima a ja sa svojim. Ne vidim ga, ne
vidi ni on mene.
Čudno je što se taj san iznova i iznova ponavlja, svaku noć
na pun mjesec. Čvrsto me je stisnuo poljubivši me u čelo. Na momenat sam
odvojila pogled od mjeseca pogledavši u njegove plave oči. Night je imao
prelijepe svijetlo-plave oči koje definitivno nijednu djevojku nisu ostavljale
ravnodušnom. Kažu da su oči ogledalo duše. U njegovim se mogla vidjeti čistina.
Moje oči su bile tamne. Nisam ni željela pomisliti šta se moglo protumačiti na
osnovu mojih očiju. Kakvu ja to dušu imam?
„Ne želim da te izgubim, Night.“- osmjehom je istakao svoje
smijavice.
„Znaš da me nećeš izgubiti.“
„Bojim se. Koliko god priželjkivala da odem tamo gore, bojim
se da ću te izgubiti. Ako se onaj san ostvari...“
„Znaš da neće. Zajedno smo u ovome.“
„Nadam se.“
Često kada bi bio pun mjesec izbjegavali smo da spavamo, ali
često bi nas umor savladao. I ponovo bismo se susreli sa tim snom.
„Želim te. Želim te, Moon. Želim te sad.“ –šapnuo mi je na uho.
„Ne.“ –izmakla sam se.
„Zašto ne? Znam da i ti to želiš.“
„Night...“
„Znam. Rećeš mi isto kao i svaki put,da nije pravi trenutak.
Kada će biti Moon, samo mi reci kada će biti“
Ćutala sam. To sam obično radila kada nisam znala šta da
kažem jer bi svaka moja riječ bila suvišna. Izmakla sam se premjestivši se na
kraj klupe. Nezadovoljno je slegnuo ramenima.
„Kasno je. Ideš li u sobu?“ –ustao se.
„Za koji minut“ –klimnula sam.
Nastavila sam gledati u mjesec. Izgledao mi je tako blizu.
Čak sam ga povremeno kažiprstom doticala. Ja, doduše nisam osjećala ništa, za
njega ne znam. Suza mi je kanula iz oka i spustila mi se niz obraze. Kakav ja
to život živim?! Ne mogu da budem sa muškarcem koga volim. Zato što... Zato što
se bojim da ga ne izgubim. Sutra mi je osamnaesti rođendan a za svojih
osamnaest godina nisam postigla ništa. Baš ništa. Čitav život sjedim u dvorištu
i buljim u mjesec. Ne znam čak ni ko sam. Ko su mi roditelji. Moja porodica...
Ko sam ja uopšte? Čime sam zaslužila da kao beba budem bačena ispred nečijih
vrata i da čitav život živim od nečije milosti. Kome treba ovakav život?!
Ustala sam se još jednom uputivši pogled ka nebu.
„Odustajem. Ja odustajem.“
Lagano sam otvorila vrata od njegove sobe. Dočekao me je
potpuni mrak. Primjetila sam da je utonuo u duboki san. Na prstima sam došetala
do kreveta dok je pod iritantno pucketao pod mojim nogama.
„Night.“ –tiho sam ga zovnula.
Ušunjala sam se ispod pokrivača.
„Night.“- prestrašeno je otvorio oči a zatim me sa
zaprepašćenjem pogledao.
Približila sam se i tiho mu šapnula na uho.
„Tvoja sam.“
Zamjetila sam njegov osmjeh i sjaj u oku. Bridigao se a
zatim me je neko vrijeme sa žudnjom posmatrao. Spustio je usne na moj vrat a
zatim me je počeo strastveno ljubiti i u isto vrijeme mi otkopčavati dugme na
košulji.
2. poglavlje
„Sada je 08.00h. Vrijeme je da ustaneš“
Glas se ponovio.
„Sada je 08.00h. Vrijeme je da ustaneš“
Otvorila sam oči pogledavši na gore. Prostranstvo iznad mene
je bilo potpuno bijelo. Začula sam ponovo ženski glas za koji nisam bila
sigurna odakle dolazi.
„Sada je 08.00h. Vrijeme je da ustaneš“
Pridigla sam se zbunjeno pogledavši oko sebe. Sve oko mene
je bilo bijelo. Bijeli zidovi, bijeli pod... Imala sam osjećaj kao da sam
zaglavljena u kutiji.
Pogledala sam na desnu stranu u nadi da ću zateći golišavog
Night-a kako spava. Nije ga bilo. Bila sam potpuno sama. Par puta sam pokušala
da se uštinem u nadi da ću se probuditi, ali ništa, san se nastavio. Iako sam
konstantno govorila sebi da je sve ovo samo san, bila sam prilično sigurna da
je u pitanju java. Trznula sam se kada su se mehanički otvorila drvena vrata.
Zgrnuvši bijeli čaršav sa sebe, natjerala sam se da se ustanem sa kreveta.
Laganim koracima sam se uputila ka otvorenim vratima za koje nisam bila sigurna
gdje vode. Našla sam se u uskom hodniku. Oko mene su bila vrata na kojima su
bili natpisi. Definitivno nisam mogla ništa pročitati jer su to bili znakovi ne
prepoznatljivi mom mozgu.
„10,9,8..“
Ponovo onaj isti ženski glas.
Izmakla sam se korak u nazad.
„...3,2,1.“
Odjednom su se vrata otvorila. Momentalno su počeli izlaziti
ljudi čija lica nisam prepoznavala. Svako od njih je nosio bijeli mantil. Na
glavi su imali zelene plastične kapa a na rukama plastične rukavice. Bilo ih je
na hiljade i svi su se kretali prema velikim vratima na kraju hodnika.
Uznemirenim pogledom sam pokušala da nađem Night-a u gomili, ali ga nije bilo.
Niko od njih nije obraćao pažnju na mene. Svi su se ne zainteresovano kretali
prema kraju hodnika. Bili su različite dobi. Bilo je dijece, tinejdzera ali
najviše starijih ljudi. Niko nisakim nije pričao. Svi su izgledali kao da su
hipnotisani. Mislim da...
„Aaa!“-prestrašeno sam uzviknula.
Muškarac sa maskom preko lica povukao me je nazad u sobu.
Zalupivši vrata za sobom, okrenuo se prema meni.
„Ko si...Night?“
Skinuvši masku shvatila sam da je to on te sam mu radosno
pritrčala u zagrljaj.
Jako me je prigrlio a zatim počeo ubrzano da priča.
„Slušaj...Moraš da ideš. Ne smiju te vidjeti ovdje.
„Eej. Uspori! Šta se dešava? Gdje smo mi?“
Uzdahnuo je duboko a zatim pogledao na sat koji se nalazio
na stočiću pored kreveta. Bilo je 08:15h.
Stavio je šake na moje obraze.
„Slušaj Moon. Nemamo baš puno vremena. Moraš da odeš
odavde.“
„Odakle,gdje smo mi?“
„Na Mjesecu.“ -nastavio je.
„Ali ne zadugo jer moraš da odeš odavde. Ubiće te.“
„O čemu ti pričaš? Zašto bi me ubili?“
Uznemireno je ponovo pogledao na sat.
„Nemam vremena da ti sad' objašnjavam, ljubavi. Morasš da mi
vjeruješ. Vjeruješ li mi?“
Klimnula sam glavom kao potvrdni znak.
„Sada kreni za ovim ljudima. Nemoj da pričaš nisakim čak ni
u slučaju da ti se neko obrati. Na ulazu će te sačekati android. Pitaće za
tvoje ime a zatim te analizirati. Reći ćeš da se zoveš Mjesečeva kći. Kada
potvrdi tvoje podatke uputiće te da ideš pravo za ostalima, ali ti skreni desno.
S desne strane ćeš primjetiti vrata na kojima su ispisane planete. Ući češ kroz
vrata ne kojima piše Zemlja.“
„Pregledamo prostorije.“-začuo se glas.
„Sranje.“ -ustao se uputivši posljednji pogled ka satu.
Prišao mi je poljubivši me u čelo.
„Bojim se.“ –tiho sam prošaptala.
„Nema razloga, samo uradi kako sam ti rekao. Zapamti, nemoj
ni slučajno da ideš na lijevu stranu. Ni slučajno. Kada začuješ snažan udarac
to je znak da treba da izađeš“
„Ali...“
„Volim te,Moon.“
Izjurio je napolje zatvorivši vrata za sobom.
„Volim i ja tebe.“
Par sekundi kasnije začula sam snažan udarac i otvorila
vrata.
Osvrnula sam se oko sebe. U hodniku nije bilo nikoga.
„Night“- tiho sam ga zovnula.
Nije se odazivao. Krenula sam preva vratima na kraju
hodinika. Zapazila sam mali polumjesec ispod koga su bili znakovi koje nisam
mogla protumačiti. Primjetivši djevojku – android prišla sam joj.
„Ime?“
„Am...Mjesečeva kći“
Posmatrala me je par sekundi a zatim prinjela neku spravu sa
kojom me je skenirala od glave do pete. Iz sprave je izašao papir koji mi je
pao ispred noga. Na papiru mi je privukla pažnju moja slika. Dohvatila sam
papir a zatim sam ga počela čitati.
Ime: Mjesečeva Kći.
Rođena: 21.12.xxxx
Mjesec.
Živjela: 18 godina.
Zemlja.
Staratelji : x
Biološki roditelji
: Kralj i kraljica Mjeseca.
Kralj i kraljica Mjeseca? Prostor za njihovu sliku je bio
prazan.
„Krenite pravo, hvala!“
Krenula sam par koraka unaprijed. Odmah sam uputila pogled
na desno. Bio je u pravu. Tamo su bila vrata na kojima su ispisana imena
planeta. Šta je toliko opasno na lijevoj strani? Okrenula sam se na lijevo.
Bila su samo jedna vrata. Sa strana tih vrata su stajala dva visoka muškarca
obučena u crno. Gledali su pravo u mene. Ono što me je fasciniralo je bio naziv
na vratima.
„Njihovo Veličanstvo, Kralj i
kraljica Mjeseca“
3. poglavlje
„Samo ću provirati.“
Moja znatiželja mi nikada nije davala mira. Zgužvala sam
papir u ruci i bacila ga na mermerni pod. Prišla sam i pozdravno klimnula
glavom.
Šta sad? Šta sad?!
„Ja sam Mjesečeva Kći.“
U čudu su se zgledali, a zatim je ovaj visočiji i znatno
krupniji prozborio.
„Njihovo Veličanstvo Vas očekuje.“
Zajedničkim snagama su otvorili vrata čekajući da uđem.
Našla sam se u potpunom mraku.
„Ima li koga?“- nisam dobila konkretan odgovor.
Negdje u daljini sam primjetila svjetlost pa sam opipavajući
stvari se zaputila ka njoj.
„Moon.“- tihi glas me je dozvao.
Nedaleko od mene je stajala cura sa fenjerom u ruci.
„Prati me.“
Šta ja to radim? Ne smijem nikome da vjerujem.
Jedini izvor svjetlosti se počeo udaljavati pa sam bila
prinuđena da krenem za njim. Nekoliko minuta sam trčala za njom kroz mrak a
zatim se ona naglo zaustavila. Osvjetlila je obuću koja se nalazila ispred
vrata. Pronađevši mali ključić otključala je vrata i zakačila fenjer pored
njih. Ušla je unutra te sam krenula za njom.
„Zatvori vrata“
Poslušno sam to i uradila. Skinula je jaknu bacivši je na
krevet i upitala se prema nečemu što me podsjećalo na frižider. Sada sam joj
mnogo bolje mogla vidjeti lice.
Ona. Ona, je izgledala baš kao ja. Iste oči, nos, usne, duga
crna kosa.
„Nema potrebe da se plašiš.“- rekla je primjetivši moje
zbunjeno lice.
„Želiš li nešto da pojedeš?“
„Ne, mislim da sam u redu.“ –kratko sam odgovorila.
Zatvorila je frižider zatim se uputila ka meni. Stali smo
jedna kraj druge.
„Potpuno smo iste.“ –zaključila je.
„Imaš li mjesec?“
„Ne.“ –izraz lica joj
se promjenio.
Spustila sam pogled.
„U tome i jeste poenta. Što ti imaš tu glupost na dlanu a ja
ne.“
„Jesam li ja posebna zbog toga?“
Grohotom se nasmijala.
„Svi kažu da jesi.“ –sjela je na kauč prekrstivši pogled.
„Ima li on pečat?“
Razmislila sam na trenutak.
„Ko? Misliš Night? On ima na lijevom dlanu zvijezdu a ja na
desnom mjesec.“
„Sjedi pored mene.“ –dozvala me je ka sebi.
„U redu sam.“
„Kako želiš“. –slegnula je ramenima.
Razgledala sam po prostoriji. Izgledala je kao neka pećina.
Nije bilo prozora i jedini izvor svjetlost je predstavljala lampa na malom
noćnom stočiću.
„Kako ću naći Night-a? Možeš li mi pomoći?“
Duboko je udahnula.
„Mogu, ali...“
„Šta ali?“
„Nije baš sigurno da u takvom stanju hodaš bilo gdje.“
Podigla sam obrvu.
„U kakvom stanju?“
Nasmijala se prišavši mi.
Bilo mi je tako čudno gledati osobu koja je ista kao ja.
Stavila je ruku na moj trbuh zbog čega sam se trznula.
„Ti si trudna.“
Sklonila sam njenu ruku sa stomaka i odmakla se unazad.
„Nisam.“
„Pa šta misliš zašto ste ovdje? Zato što ste ti i tvoj momak
zajebali situaciju. Spojili ste nespojivo. Mjesec i Zvijezde, oni nikada ne idu
zajedno.
„Ali...“
„Mogla si normalno da živiš na Zemlji, ali ne! Ti si želila
do dođeš na mjesec. Ti želiš da budeš na Mjesecu. Eto ti sada, sestro!“
„Sestro?“
„Da, dobro si čula. Mi smo blizankinje kao što se da
primjetiti.“
„Ja...Ja ne znam šta da kažem.“
„Naravno da ne znaš.“
Prošetala je krug po sobi.
Blizankinje?! Šta se ovde dešava? Imam toliko pitanja za
koja sigurno neču dobiti konkretan odgovor.
Gdje je Night?! Želim da ga vidim. Ne sviđa mi se ovde.
Volila bih da nikada nisam ni pomislila da želim doći na mjesec. Želim da nađem
Night-a i da se vratimo. Odmah!
„Odvedi me kod Night-a!“
„Ti to meni naređuješ?!“
„Molim te.“
„Prati me.“
Klimnula sam glavom i krenula za njom.
Još par jakih udaraca ga je potpuno ošamutilo. Nije se mogao
pomjeriti iako se silno želio da ustane i pobjegne odavde. Misle su mu bile
preokupirane samo jednom osobom. Moon. Gdje li je i šta radi?
„ Mislim da će to biti dovoljno za sada. Možeš odstupiti“
–kralj je naredio.
Prišao mu je dok je kraljica pomno posmatrala radnju koja se
odvijala. Nije poznavala svoju kćerku ali je kao majka želila najbolje za svoju
predstolonasljednjicu čak iako je to podrazumjevalo da ubije čovjeka koga voli.
„Nisi smio to uraditi sinko. Nikako. Znaš da Mjesec i
Zvijezde ne idu zajedno. To što su tebe zvijezde poslale na Zemlju nije naša
stvar. Trebao si se udaljiti od naše kćerke ali sada je kasno. Umrećeš.“
„Predpostavljam da će se ovaj razgovor neće baš srećno
završiti tako da ću te čekati ispred vrata. U slučaju da bude potrebe za
bijegom ja, kao krtica ovog mjesta, znam gdje otići.“
Mi možda jesmo fizički podsjećale jedna na drugu ali što se
tiče karakternih osobina...
„Ubite ga!“
Prodorni glas iza vrata je prekinuo moje misli. Bez
razmišljanja sam utrčala unutra. Prizor koji sam vidjela me je potresao.
Night je bespomoćno ležao na podu dok je iznad njega stajao
čovjek sa sjekirom.
„Stanite!“ –naredila sam.
Privukla sam pažnju starijem čoveku i ženi koji su sjedili
na velikim foteljama. To su kralj i kraljica. Moji biološki roditelji.
„Mene trebate. Ne njega.“ –prišla sam pokazavši desnu ruku.
„Ja sam Moon. Mjesečeva kći.“
4. poglavlje
Muškarac sa velikom krunom na glavi izgledao je bolesno.
Imao je naborano čelo i velike podočnjake. Mogao bi imati oko 50-ak godina.
Žena je već bila sušta suprotnost. Bila je znatno mlađa.
Duge crne lokne su joj pada preko grudi a kosa joj je bila tako njegovana, baš
poput moje.
Obadvoje su imali one tamno plave prodorne oči. To zaista
jesu moji roditelji. Čitav život zamišljam susret sa njim. Šta ću im reći? Kako
ću se ponašati kada ih vidim? Sve je to u mojoj mašti izgledalo nekako drugačije.
Moji roditelji su kralj i kraljica Mjeseca, ali kako sam ja
dospjela na Zemlju? Postoji toliko pitanja koje ih moram pitati i toliko
odgovora koje moram dobiti.
Ali kako da komuniciram sa ljudima koji žele ubiti moju
voljenu osobu a i mene.
Kraljica se ustala i prišla mi. Piljila je u mene ne znajući
šta da laže. Sada je posmatrala moj dlan i primjetila sam kako joj se u momentu
izraz lica promjenio.
„Kćeri.“
Bacila mi se u zagrljaj jako me stisnuvši.
Tako sam se osjećala sigurno u zagrljaju žene koju ne
poznajem. Izmamila je osmijeh na mom licu.
„Da li ste vi zaista moji biološki roditelji?“
Zgledali su se a zatim sa osmijehom na licu klimnuli
glavama.
Za trenutak mi je odvratila pažnju jedna misao. Night.
Bespomoćno je ležao na podu.
Lice mu je bilo potpuno krvavo i jedva nekako, sa polu
zatvorenim kapcima, me je posmatrao.
„Night.“-dotrčala sam do njega.
„Šta ste mu uradili?“
„Odmakni se od njega. On nije za tebe.“
„Kao da vi znate šta je za mene. Naređujem da ga oslobodite.
Pustite nas oboje, želimo se vratiti na Zemlju.“
„Ne.“-otac je uzviknuo naglo se ustavši-„Oslobodite ga
se!“-naredio je.
Primjetila sam da nam prilazi čovjek sa sjekirom od
maloprije te sam stisnula Nightovu ruku i zaklonila ga svojim tijelom.
„Moon.Sve će biti u redu. Pusti. Neka me ubiju.“
„Ne! Zašto? Zašto ga želite ubiti,šta vam je uradio?“
„Zaboga, on je naš ne prijatelj.“
„Možda vaš jeste ali moj nije.“
„Ti si Mjesec a on je Zvijezda, vi nikako ne idete
zajedno.“-majka je rekla umirujućim tonom. Zvijezde su željele da se spojite
protiv naše volje.“-nastavila je-„Pa su ga poslali da te pronađe. On nije znao
za to ali mi ga ipak smatramo krivim. Ti si na Zemlju dospjela našom greškom.
Prije osamnaest godina sam rodila dvije kćerke. Pošto je morala biti samo jedna
prestolonaslednica morali smo da odbacimo drugi bebu. Bebu koja nije posebna.
Budući da ste obadvije bile popunom iste, ne razmišljajući odbacili smo tebe.
Kasnije smo shvatili da je to bila greška jer Midnight nije posebna već ti. Ona
je beskorisna u svakom smislu.“
Sa velikom pažnjom sam pratila šta priča.
Midnight zaista jeste moja sestra blizankinja.
„A Night?“
„Njega su zijezde poslale“-otac se ukljucio u
razgovor.-„Zeljele su samo jedno. Mir. Ali mi ne želimo mir. Mi želimo vječni
rat između Mjeseca i Zvijezda. Ne postoji niko i ništa što bi nas zaustavilo.
„Pa čak i bebe.“-pomislila sam u sebi.
Oni ne znaju da sam trudna. Logično je jer prije par sati
nisam ni ja znala.
Ne razumijem zašto bi me Midnight lagala. Ako je rekla da
sam trudna, onda sigurno jesam. Samo ne znam da li je to dobro ili loše za
mene.
Povukla sam Nighta za ruku pomogavši mu da ustane.
Na moje veliko iznenađenje kralj i kraljica nisu reagovali
na to.
„Znaš da ćemo ga morati ubiti.“
„Možda, ali ako ubijete njega moraćete da ubijete i mene.“
Nasmijali su se i ne sluteći koji šok ih očekuje. Nešto što
nisu ni slutili sve su prilike.
Uzdahnula sam duboko i stisnula Nightovu ruku dok je jedva
stajao na nogama pridržavajući se za mene.
„Mama,tata..“-uputila sam im pogled.-„Ja sam trudna.“
5. poglavlje
Našli su se u potpunom šoku što su dokazivali njihovi izrazi
lica. Kralj je u momentu klecnuo koljenima a zatim bespomoćno pao na pod.
Kraljica mu je prišla i brzo reagovala dozivajući stražu. U svemu ovome
primjetila sam Midnight kako stoji na vratima. Ugledavši me dotrčala je do nas.
„Pomoći ću vam da odete odavde.“
Prebacila je jednu Nightovu ruku preko svog ramena dok sam
ja to usto uradila sa njegovom drugom rukom. Put kojim smo išli mi je bio
nepoznat jer nije bio isti kao onaj kojim sam došla ovamo. Trčali smo što smo
brže mogli ali nas je Night-ova nemoć pomalo usporavala. Daleko u daljini sam
čula kraljicin glas.
„Kralj je umro. Uhvatite ih svo troje!“ –zatim se čulo
trčanje.
„Kako se možemo vratiti na Zemlju?“ –upitala sam.
„Radim na tome.“ –ironično je odgovorila.
Sada sam prepoznavala dio do koga smo došli. To je bila ona
desna strana na koju sam trebala da idem.
„Pa, naravno! Kako se toga nisam sjetila?“ –sinula mi je
ideja kada smo se približili vratima na kojima je pisalo Zemlja.
„Morate uskočiti unutra, to vam valjda neće biti problem.“
Otvorila nam je vrata. Sve što smo mogli vidjeti u
prostoriji je bio potpuni mrak. Night i ja smo stajali na pragu od vrata. Pogledala sam u Midnight
uputivši joj pogled.
„Hvala ti. Ti definitivno nisi beskorisna.“
Uzvratila mi je osmjehom. Night je napokon uspjeo da dođe k'
sebi.
„Sve će biti kao prije.“
Poljubio me je stavivši ruku na moj trbuh.
„Čuvaj je dobro.“ –zbunjeno sam ga pogledala.
Posljednje čega se sjećam je kako padam kroz mrak. Night
stoji na vratima, gleda moj uznemirani pogled i pokazuje zvijezdu na svom
lijevom dlanu... Sjećam se Nightovog lica jer mi je ono bilo centar svega u tom
trenutku.
Zatim sve nestaje. Baš
kao i u snu, ostajem sama u mraku. Potpuno sama...
The End!
By: Kraljica Vriska.
0 коментара:
Постави коментар