Posveta: Za nastavnika P. kojeg ću poštovati do groba, zatim osobama koje mi znače; M., J. i M.

   O autorki: Luckasta, pomalo stidljiva, beskrajno simpatična i šarmantna sa dozom sarkazma u svakom trenutku. Sa zaslijepljujućom ljepotom, ponosom, stavom i vedrinom...Sve riječi hvale se mogu upotrijebiti ovom prilikom!

UVOD

- Najbolje bi bilo kada ne bih imala mlađeg brata! Znaš,uvijek sam mislila da je to najveće sranje.

Kladim se da ovo mišljenje samnom djeli još mnoštvo tinejdzera. To razmaženo derište koje su svi voljeli mi nikako nije trebalo! Koliko sam puta poželila da jednostavno nestane... Tada bih ja dobijala te silne slatkiše i svu ljubav ovoga svijeta. Svoja sopstvena soba i svoja sloboda... Šta će biti ako se sve ovo zaista desi? Da li će sve biti tako bajno? Možda je bolje da se naviknemo na ono što imamo, pa čak iako nam to pravi najveću smetnju u životu...

1. poglavlje

 Home Alone

- Jesi li čula najnoviju vijest? Mene je oduševila! –Mike mi se obratio nabacivši frajerski osmijeh kakav sam imala priliku da vidim samo kod njega.

- Ako ima veze sa tobom, mogu ti reći da me ne zanima ni najmanje.-Odbrusila sam mu nastavljajući sa raspremanjem sobe.

- Baš si pokvarena! No, ovoga puta ovo ima veze i sa tobom. Mama i tata su ove godine odlučili povesti samo mene na more. Izgleda da nisu bili pretjerano oduševljeni tvojim ocjenama. Nedostajaćeš mi draga sestro.- Prije nego što je zaustio bilo šta, pogodila sam ga u glavu predmetom koji mi se u tom trenutku učinio najviše oštrim.

- Mamaaaaaaa! Udarila me je i slomila moj avion! –lio je suze koje su bez sumlje bile lažne.

Mrzila sam to njegovo razmaženo ponašanje, što je na neki način i normalno budući da ima samo 8 godina. Mogu da kažem da je za svoje godine prilično iteligentan, znao se lijepo izraziti i lukavost je bila jedna od osobina koje sam ja kod njega odlično poznavala.

Naravno, majka me je počastila jednim od optužujućih pogleda koje sam najviše mrzila.

- Provocirao me je! –pokušala sam da se odbranim ali bezuspješno.

- To nije razlog da ga udariš, jadnička! Pogledaj, ostala mu je modrica.

Uzdahnula sam znajući da se bez obzira na sve neće promijeniti. Kraičkom oka sam ugledala Mikea koji mi se plazio zadovoljan što je i ovoga puta uspjeo u svojoj misiji.

Nije mi bilo pretjerano krivo što neću ići na more, čak što više ostati sama kod kuće mi se činilo kao bolja solucija. Bar neću morati preuzeti potpunu odgovornost za svog mlađeg brata i igrati se sa njim u pijesku kada mu se to učini kao dobra ideja.

- Roksi, pomozi svom bratu da se spakuje za put.-majka mi je naredila.

- Mislim da je dovoljno odrastao da se sam spakuje.-kao i obično pokušala sam da se pobunim.

- Nemoj ni pomisliti da se žališ. Ne zaboravi da si sama kriva što ne ideš sa nama na putovanje. Idi odmah i spakuj mu kofere.

- U redu, idem. Uostalom gdje je to razmaženo stvorenje?! Kladim se da njegovo veličanstvo želi spremiti hrpu bezvrijednih aviona.

- Ah, tako si nepodnošljiva. U sobi je.-majka me je ponovo prijekorno pogledala.

- Nadam se da znaš kako je meni svih ovih godina.- zaputila sam se prema sobi izgubivši volju za razgovorom.

Oh,divno. Još ću morati narednih pola sata provesti tražeći onog malog parazita.

- Mike, smjesta da si došao.- derala sam se tako da me može čudi iako se nalazi u bilo kojoj prostoriji ove kuće.

Nastupila je tišina što nije običaj u našem domu.

- Mike! Gubim strpljenje!- ponovo tišina...

Uradila sam nešto što uvijek upali i bila sam sigurna da će i ovoga puta.

- Sjećaš se onog velikog aviona u izlogu kojeg si opazio juče?! Mislim da su ti roditelji i njega priuštili.

Desilo se nešto što nisam očekivala u ovom trenutku, Mike se bez obzira na sve nije pojavio...

2. poglavlje

 Potraga

- Nije u sobi. –obavjestila sam majku na šta je ona burno odreagovala.

- Pa šta čekaš?! Nađi ga! –zar stvarno očekuje od mene da pretražim svaki ćošak ove kuće?

Njen pogled me je podsjetio da nemam koristi od svađe te sam ljuta kao ris krenula u potragu. Pregledala sam svaki ćošak kuće, svaki ormar gdje ima običaj da se sakriva ali nije bilo ni traga ni glasa od njega.

Na trenutak sam se istinski zabrinula jer sam znala da ću ja biti kriva ukoliko on nestane. Uznemireno sam hodala po kući razmišljajući koji dio još nisam pretražila.

- Naravno! Izašao je napolje.-

Žurno sam krenula prema ulaznim vratima i povukla šteku. Zaprepastila sam se kada sam vidjela da su vrata zaključana. Ključ je bio u unutrašnjosti tako da nikako nije mogao biti van kuće.

- Nema ga! –derala sam se majci koja je pakovala svoj kofer.

- Kako misliš nema ga ?! –obratila mi se puna bijesa prilazeći mi.

- Sve sam pretražila. Jednostavno ga nema...-

- Izašao je napolje. Idi i nađi ga! Uskoro treba da krenemo.

Izašla sam ne pobunivši se iako sam znala da on nije napolju.

Neki klinci su se veselo igrali loptom pa sam im žurno prišla. Prepoznala sam niskog dječaka sa plavim uvojcima i očima boje kafe. Mike se družio sa njim još od kada smo se preselili.

- Rick! Jesi li možda vidio Mikea?-

Izgledao je poprilično zbunjeno i postavio me je pitanje koje me je začudilo.

- Koga?

- Pa, Mikea. Mog brata.

- Ne znam ko je to.- pokušao je da se okrene i pridruži grupi dječaka ali sam ga ja spretno zaustavila.

- Kako misliš ne znam ko je to? Pa za ime Boga, on je tvoj najbolji drug. Pomislila sam da je izašao sa tobom.

Dječak me je gledao isprepadanim pogledom.

- Mamaa! Ona me pita za nekog Mikea ali ja ne znam ko je to.-otrčao je do mlade žene koja je pila kafu u dvorištu kuće.

- On vam očigledno ne može pomoći. Kao što vidite ne poznaje nikakvog Mikea.-žena me je gledala kao da sam ludača koja je upravo izašla iz ludnice i luta svijetom sasvim izgubljena. Ja to svakako nisam bila.

Lice mi je preplavilo veliko razočarenje. Zar je moguće da sam ovog dječaka pomješala sa Rikom? Toliko puta sam ga gledala u svojoj sobi kako se igra sa mojim mlađim bratom.

Zar sam poludila? Moguće da veoma liče ili da je ovo njegov klon.

Bojala sam se da neću naći Mikea. Nisam smjela otići kući i reći majci da ga jednostavno nema. Po prvi put i svom životu sam osjetila veliki strah i zabrinutost za osobu koju sam mrzila više od svega...

3. poglavlje

 Nightmare 

Užurbano sam trčala ulicom „Brokvil“ i uskoro stigla do svoje kuće. Ispred vrata sam vidjela majku i oca kako unose kofere u auto.

Nisu ništa posumljali. Majka očekuje da ću se vratiti zajedno sa Mikeom i da će krenuti svaki minut. Majka je unjela posljednji kofer koji je spakovala za Mikea. Stajali su kod vrata i čekali da se pojavimo. Skupila sam hrabrosti i istupila ispred njih rekavši nešto što ih je vidno potreslo.

- Nema ga! Nemam predstavu gdje je mogao da ode.

Majci su gorke suze napunile svijetle oči i za nekoliko sekundi je plakala kao nikad u životu. Suze su joj se spuštale niz obraze dok ju je tata pokušao smiriti. Ni njemu nije bilo svejedno. Ustručavao se da ne zaplače dok joj je donosio čašu vode da bi se smirila. Ja sam ne rekavši ništa gledala ovaj prizor.

- Roksi...Molim te.-u njenim očima je bilo toliko tuge da sam se i ja htjela rasplakati.

Bila sam bjesna na Mikea što je bez riječi otišao. U trenutku mi je sinula ideja.

- Možda je otišao u školu da se pozdravi sa drugovima.

Danas je bio posljednji dan škole ali Mike nije išao zbog putovanja. Jurila sam poznatim putem prema osnovnoj školi u koju je on išao a i ja također. Nalazila se blizu naše kuće tako da mi nije trebalo dugo vremena da stignem do nje. Nastava je bila u toku. Zaputila sam se prema učionici koja se nalazila na kraju dugog hodnika. Vrlo dobro sam znala da je to učionica drugog razreda u koji je on išao. Pokucala sam i ušla. Lorena, prijatna žena u kasnim pedesetim me je dočekala sa osmjehom.

Dok sam bila u osnovnoj školi Lorena je i mene učila. Toplo sam je pozdravila i krenula prema katedri. Mike je uvjek imao običaj da hvali svoju učiteljicu. I ona je njega volila, uvijek je govorila kako je najbistriji i najintelegentniji dječak u njenom razredu.

- Dobar dan. Došla sam da vas pitam da li je Mike Anderson dolazio u školu danas? Trebao je da ide na more pa je zato izostao sa nastave ali čini mi se da se baš maloprije vratio kako bi se pozdravio sa drugovima.

- Oprostite, o kom dječaku je riječ?-upitala jer očigledno jer nije čula baš najbolje.

- Mike Anderson.-strpljivo sam odgovorila.

- Oprostite, ali dječak pod imenom Mike Anderson ne ide u ovaj razred...

4. poglavlje 

Who are you?

Tresla sam se kao prut ne mogavši da se suzdržim. Sve ovo mi se činilo kao noćna mora iz koje ću se svakog trenutka probuditi. Ali to se nije desilo.

- Kako mislite ne ide u ovaj razred? –čak mi je i glas podrhtavao.

- Sjećate se Mikea? Uvijek ste govorili kako je najpametniji u vašem razredu.-pokušala sam da joj vratim pamćenje. Očajno sam pokušala da je podsjetim na dječaka kojeg se ona nije mogla sjetiti.

- Ne, žao mi je. Sasvim sam sigurna da ne poznajem tu osobu. A sada ako vam nije problem izađite iz učionice jer je u toku čas.

Nekoliko minuta sam stajala u šoku ne mogavši se ni pomjeriti.

Šta se zaboga dešava?! Jesam li ja luda ili ljudi koji me okružuju?!

Pomirivši se sa riječima koje je Larisa izgovorila, izašla sam iz učionice bez pozdrava.

Da li su majka i otac jedine osobe koje ga se sjećaju. Oni ga zasigurno ne mogu zaboraviti jer im je značio više od bilo koga na ovom svijetu.

Razočarano sam išla prema kući. Kako ću roditelje obavjestiti o svemu ovome?! Vaš sin je misteriozno nestao a da zlo bude veće, više ga se niko i ne sjeća. Ispred vrata nije bilo ni majke ni oca. Vjerovatno su ušli u kuću kako bi izbjegli radoznale pogleda komšija. Vrata su bila zaključana te sam pozvonila par puta. Poslije nekoliko minuta majka je otvorila vrata. Nije izgledala tužno. Odahnula sam kada sam vidjela da ne plače i da se u potpunosti smirila. Bila sam ubjeđena da se njihov sin vratio živ i zdrav.

- Oh, hvala Bogu. Vratio se zar ne?! Toliko sam se uplašila.

Upitno me je pogledala i rekla riječi koje su me u potpunosti dokrajčile.

- Oprostite, gospođice, da li vam mogu nekako pomoći?

5. poglavlje

 Good morning

- Mamaa! To sam ja , tvoja kćerka. Molim te,sjeti me se. Preklinjem te. Sjećaš li se Mikea? Volila si ga više od mene, više od svega...-plakala sam i u isto vrijeme se tresla.

- Mislim da ste pogriješili. Ne poznajem ni vas a ni Mikea.

- Naravno da nas poznaješ. Pa majka si nam zaboga.-pala sam na prag kuće. Nisam bila u stanju ni da progovorim.

- Rob,molim te dođi.

- Tataa! –uskliknula sam vidjevši prosjedog čovjeka kojeg sam smatrala za svog heroja.

- Ova cura tvrdi da nas poznaje.-majka je objašnjavala dok me je otac gledao sa žaljenjem.

- Ti se sjećaš? Zar ne? Mene...Mikea...

Zavrtio je glavom i naborao čelo.

- Vjerovatno je prosjak. Zatvori vrata Suzi.-naredio je.

- Mama, tata...Molim vas. Ja..

Nisam uspjela ništa reći jer su mi zalupili vrata ispred nosa. Ovo me je u potpunosti dokrajčilo. Zar je moguće? Moji roditelji me se ne sjećaju. Osjećala sam se kao obična lutalica koja nema gdje da ode. Želila sam da zagrlim svoje roditelje, da im kažem da ih volim i da mi je ovo bio najgori dan u životu. U ovom trenutku mi je nedostajao i Mike. Njegov vragolasti pogled i razmaženo ponašanje. Zašto sam ga mrzila?! On je bio sam obični klinac a ja osoba ljubomorna na njega. Poželila sam da nestane, a sada kada je nestao i ja sam nestala sa njim. Život mi je prerastao u noćnu moru iz koje se ne mogu probuditi.

Razmišljajući o svemu što se dogodilo zaspala sam na stepeniku sasvim sama i izgubljena u sopstvenim mislima...

- Budi se! Majka zove da krenemo. Nisi još spakovala svoj kofer. Ne želim da propustim ovo putovanje zbog tebe.-neko mi je skakao po tijelu dok sam spavala čvrstim snom.

Nešto što me je jako iritiralo. Nešto što...

- Mike! Mike vratio si se.- zagrlila sam ga.

- Da znam nigdje nisam ni otišao.- našalio se dopuštajući mi da ga grlim narednih pet minuta.

- Znaš, nisi ti toliko loš, ima i gorih stvari od tvog nepodnošljivog ponašanja-

Zapravo, ja ne postojim bez tebe, pa ću narednih godina nastojati da te ne izgubim...

THE END!♥

By: Deadly Fighter.